Kupres od davnina do danas

Prvi tragovi ljudskog života u kupreškom kraju potiču iz novijeg kamenog doba. Nije poznato kojem su narodu pripadali ti starosjedioci iz davne prošlosti, od tri tisuće godina prije naše ere. Sigurni znaci njihova postojanja su ostaci više starih gradina. Kupreški Poganac i Grad iznad Ravnog tipični su primjeri ovih gradina. Uz gradine, do naših dana je očuvano svega nešto kamenog oruđa smještenog sada u sarajevskom muzeju.

Ilirsko doba

U razdoblju iza neolita, kad su ljudi počeli iskorištavati kovine, pa do rimske prevlasti ovaj kraj nastanjivali su pripadnici ilirskog plemena Delmati i Kelti, koji provališe u ove krajeve početkom IV. st. pr. Kr. Kelti su bili puno napredniji i vještiji metalurzi, posebno u bronci i u željezu.

Dotada Iliri nisu poznavali ni pisma, ni novaca, ni privatnoga vlasništva tla, a žene su im obrađivale zemlju. Potiskivani od Grka, Kelta i konačno Rimljana, rasplinuli su se po drugim narodima, ostavivši kao spomen na sebe neke tragove u nomenklaturama i malim ostacima jezika, sačuvanoga u jeziku jednoga albanskog plemena.

Rimsko doba

Istom je Oktavijan (kao car. August) provalivši sa sjevera u unutrašnjost Ilirije, pokorio i preostala ilirska plemena, među kojima i na kraju i same Delmate (28. pr. Kr.). Potom, nakon gušenja velikog Batonovog ustanka (9. pr.Kr.) rimska vlast se konačno učvrstila.

Dugotrajno vladanje Rimljana (sve do godine 476.) tada najkulturnijeg naroda na svijetu, nije moglo ni na Kupresu ostati bez vidnih tragova. Oni su prvi koji su u znatnijoj mjeri znali iskorištavati prirodno blago zemlje, posebno rude. Kako toga na Kupresu nije bilo, iskorištavali su obilje drveta i stoke, koja je tom ratobornom narodu bila od prijeke potrebe za opskrbu mnogobrojne vojske mesom, mliječnim proizvodima i vunom. Rimljani grade i prve prometnice koje su kupreški kraj presijecale u četiri pravca.

Iza propasti Zapadnorimskog carstva (476.) kratko je vrijeme Bosna potpala pod Bizant, a pod konac V. st. pod istočnogotskog kralja Teodorika, koji je njom upravljao svega 40 godina. Kad je planuo dvadesetgodišnji rat između Gota i Bizanta (535-555), bizantski car Justinijan godine 537. protjera Gote iz naših krajeva. Za toga rata pojavljuje se nov osvajački element, Slaveni, koji doskora zahvatiše velik dio sjeverozapada Balkanskog poluotoka, posebno pokrajine Panoniju i Dalmaciju.

Tursko doba

Kad je u svibnju 1463. godine Jajce palo i kralj pogubljen, sultan Mehmed II. Osvajač je s glavninom vojske krenuo natrag, predavši jedan dio vojske tesalskom sandžaku Omer-begu s nalogom da upokori Istočnu Bosnu. Drugi dio predao je Mahmud-paši, koji je krenuo na zapad. Tako je Mahmud-paša zauzeo u Krajini Banja Luku, u Uskoplju Prusac (Biograd) i Veselu Stražu, a u Zapadnim stranama Livno, Glamoč i Duvno, zatim Ramu s Prozorom, pa dalje Ljubuški i Imotski. Tako je kupreški kraj pao pod Turke.
U oslobodilačkom naletu hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina u jesen iste godine sretno je oslobođen i Kupres. Kupres je tada pripadao Jajačkoj banovini koja je uz Srebreničku banovinu činila tzv. Hrvatsku Bosnu, za razliku od dijela Bosne koji je ostao pod Turcima i zvao se Turska Bosna. Po padu Jajca 1528. i Bihaća 1592. nije se izgubila svijest, da je zemljište između Une i Vrbasa hrvatsko, dok ga Turci ne osvojiše, pa se ti krajevi prozvaše Turskom Hrvatskom, za razliku od Kršćanske Hrvatske u Prekosavlju i Dalmaciji. Naziv Turska Hrvatska prešao je u opću uporabu po svoj Europi u diplomatskim i znanstvenim krugovima, pa se upotrebljavao kod onih pisaca što su pisali o Bosni. To je trajalo sve do pripajanja Bosne Austrougarskoj 1878. godine.

Austro-Ugarska

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. stavljena je na dužnost Austrougarskoj monarhiji uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Rusija je već dvije godine ranije, na sastanku u Reichstadtu priznala pravo Austrougarskoj na pripajanje većeg dijela BiH, samo da na taj način dobije slobodne ruke protiv Turske u ratu na Bosforu i Dardanelima. Turska i Srbija bile su preslabe da se u Berlinu opru europskim velesilama. Diljem Bosne okupiše se Turci na ustanak protiv nove uprave. Baš u to vrijeme, slabljenjem turske centralne vlasti, tlačenje kmetova i nečovječan postupak s njima od strane aga i begova, dakako ne svih bez razlike, jer ih je bilo i dobrih i pravednih, dostiglo je svoj vrhunac. Domaće stanovništvo jedva je dočekalo da dođe do neke promjene pa je odbilo svaki poziv za pomoć u otporu te Austrougarska ubrzo uspostavi potpunu upravu nad Bosnom.

Austrougarska monarhija bila je renomirana europska sila s izvrsnom administracijom, koja je ubrzo uvela red i mir, pa se slobodnije disalo. Uspostavljen je javni mir i sigurnost. Počeo se poboljšavati standard siromašnog svijeta. U samom Kupresu podizalo se više zgrada: oružnička postaja, zgrada ispostave, škola, šumska uprava i druge zgrade državnog i privatnog sektora.

Ipak je međutim slijedilo veliko razočarenje. Narod se novom poretku najviše radovao u nadi da će ukinuti kmetstvo, odnosno riješiti agrarno pitanje, čime bi se ispaćeni narod konačno riješio tiranskog feudalizma. Ne samo da se nije odmah pristupilo rješavanju ovog pitanja već se nije temeljito riješilo za svih 40 godina Austrougarske uprave. Smetao je tom državni ugovor s Turskom o garancijama muslimanskom stanovništvu a i vlastito feudalno uređenje Monarhije.

Porijeklo imena

Postoji više teorija o porijeklu imena “Kupres”.  Prva je da je korijen imena izveden iz latinske imenice Cupressus što znači čempres.  Možda je u davnoj prošlosti netko zabunom  zamijenio šume smrče (Picea sp.) sa čempresom, no to je malo vjerojatno, obzirom da je čempres drvo koje raste isključivo u priobalnim dijelovima.  Druga teorija je da je ime Kupres izvedeno iz latinske imenice cuprum što znači bakar, obzirom da postoji vjerojatnost da su Rimljani eksploatirali bakar s ovih područja. Treća teorija je da porijeklo imena Kupres potječe iz ilirskih riječi kupe (čitaj: kup)što znači zdjela i Rrash (čitaj: raš)što znači ravan, tako da bi u prijevodu Kupres značilo “ravna zdjela” zbog toga što cijeli kupreški kraj podsjeća na zdjelu čije je dno ravno (kupreško polje) s blago uzdignutim rubovima (okolne planine).

 

izvor:  opcinakupres.ba